Only the empty street remains...

ne mogu se pohvaliti svojom hrabrošću u ovim trenucima,jer je jedostavno nemam.
ujutro smo kretale prema policijskoj stanici,kada nas je presreo jedan od onih vražjih pasa.na svu sreću,i ja i kate smo u redu,ali bilo je gusto.mislim da kate više niti ne trza na takve situacije,no ja se sva uznemirim čak i na najmanju sitnicu.
čini mi se da sam vidjela nekoga u dućanu dvije ulice dalje od postaje,ali kate mi je ubrzo izbila tu misao iz glave.
baš me zanima...

pronašli smo prazan stan na aveniji,te smo trenutno tamo.
ostavili su me u dnevnoj sobi,a oni su se povukli u kupaonicu.
sve što sam čula je bio pucanj i kate je ubrzo izašla van,te me zagrlila.
"mala,odsada,smo samo ja i ti."
nije mi dala da uđem u kupaonicu,makar sam ga htjela još jednom vidjeti.
"ne boj se,ja sam tu.odmakni se od prozora i kreni na spavanje,ok?"


"...prošlo je dosta vremena odkada sam zadnji put gledala pune ulice i čula smijeh.dani su bili vedriji,a noći su imale više nade i suosjećanja..."

Ako bi birala nešto što bi htjela natrag,bila bi to sva sjećanja iz djetinstva.
Kada je sve bilo nevino i nismo se zamarali nevažnim stvarima.

Izašli smo iz crkve nakon što se Kate vratila,propčivši nam da je ulaz u bolnicu zakrčen,te da nije moguće ući kroz prednjui ulaz.Odlučili smo bez obzira na to,bar pokušati ući unutra,jel je Chrisu hitno trebala pomoć.
Rana na ruci se zagnojila i nije baš dobro izgledala,štoviše,mobilizacija ruke mu nije bila na zavidnoj razini.
Lutanje oko bolnice,skakanje po autima i razbijanje prozora su rezultirali poderanim koljenima,no ipak smo pronašli ulaz,kroz prozor kuhinje.
Izgledalo je da je prvi kat bolnice osiguran,dizala su normalno radila i u nekim prostorijama je bilo upaljeno svijetlo.
Tu i tamo koja razbijena svjetiljka ili razbacani papiri,ali ništa više.
Pronašla sam prvu pomoć i čisti alkohol,te mu očistila ranu,dok je Kate razgledavala nebi li pronašla štogod korisno.
Chrisova ruka je jučer počela poprimati žučkastu boju,a plavo-zelene vene su mu se grozno isticale.Sada se to proširilo na vrat i preko pola torza.
Svi smo znali što to znači.Virus ga je počeo obuzimati,malo-pomalo.

probudila sam se uz zvuk kiše koja je preglasno udarala u krov crkve.leđa se me boljela.pogledala sam chrisa,još je uvijek spavao pored mene,skvrčen na klupi.kate nije bilo.
pogledala sam na sat.06:35.
već dosta dugo se nisam dizala tako rano,no odkad se grad promijenio,to mi je postala navika.
otišla sam do oltara,gdje smo jučer ostavili svoje ruksake,te iz jednog izvadila bočicu obične vode.otpila sam par gutljaja,gledajući ogromnu praznu crkvu,i pitajući se jeli nekada ovdje imalo naviku dolaziti puno ljudi.nakon 17 dana u ovakvoj situaciji,vaše osjetilo za suosjećanje s drugim ljudima polako počne blijediti.više nam nije bilo važno ako u borbi za svoj život,oduzimamo nečiji drugi,te smo postali svjesni da nisu svi ovakve sreće kao mi,jer ipak,dobili smo priliku za život.